Priče o životinjama nalaze se u folkloru bilo koje nacije. Postoje i u ruskoj tradiciji. Vuk zauzima posebno mjesto među likovima u tim pričama.
Životinje u bajkama predstavljaju određene ljudske vrste: lukava lisica, ljubazna i neobranjiva zečica, snažna, ali glupa medvjedica. Odnos između takvih likova je ljudski odnos, osoba kao takva je „suvišna“na ovom svijetu, a ljudi se u pravilu ne pojavljuju u takvim pričama.
S druge strane, životinje koje se ponašaju poput ljudi (recimo, donose odluke, daju savjete itd.) Često se pojavljuju u bajkama o ljudima. Čini se da postaju posrednici između dva nevjerojatna "svemira" - svijeta životinja i svijeta ljudi. Kao takav „posrednik“najčešće djeluje ili konj ili vuk. U bajkama u potpunosti posvećenim životinjama vuk se pojavljuje puno češće od konja.
Znakovito je da se tumačenje slike vuka u ruskim bajkama praktički ne razlikuje od njegovog utjelovljenja u folkloru drugih naroda, što govori o starini zavjera povezanih s njim. Stoga, govoreći o liku vuka u ruskim bajkama, ne treba biti izoliran u granicama ruskog folklora.
Vuk kao negativan lik
U bajkama o životinjama vuk se najčešće pojavljuje kao agresivno, opasno stvorenje - pravi razbojnik kojeg se treba bojati. Jedan od najpoznatijih primjera ove vrste je bajka "Vuk i sedmero djece", poznata ne samo u ruskoj tradiciji. Susret s takvim likom ne sluti na dobro čak ni za osobu. Nije slučajno što je u radnji o Crvenkapici, koju je C. Perrault također preuzeo iz europskog folklora, vuk taj koji postaje neprijatelj glavnom liku.
Ako se vuk može pobijediti, onda se to ne radi silom, već lukavošću. Najčešće to čini lisica, koja se tradicionalno pripisuje ovoj kvaliteti. Dakle, tvrdi se da je nemoguće silu pobijediti silom, agresiju agresijom.
Ovakva percepcija vuka ne čudi. Strah od ovih životinja pojavio se mnogo prije pojave stoke, zbog čega su postale "neprijatelji broj 1". U ovom čuvaru nije bilo ničeg iracionalnog: vuk je grabežljivac, posve sposoban izgristi osobu.
Strah je nadopunjavao noćni način života vukova. Noć je ljude uvijek plašila. U mraku vid ne funkcionira dobro - glavni ljudski "pružatelj informacija" osoba postaje bespomoćna. Noćne životinje, dobro orijentirane u stranom i za ljude opasnom okruženju, nikada nisu nadahnule ljude da vjeruju. To se posebno odnosilo na opasne grabežljivce, koji su noću imali prednost nad ljudima.
Demonizaciju vuka pogoršala je binarna oporba "prijatelj ili neprijatelj". Prije pojave stočarstva, bilo koja životinja bila je "strana" s gledišta čovjeka. Ali ako je jelen, na primjer, u određenoj mjeri bio "svoj" jer ga se moglo jesti, vuk tada nije bio izvor hrane. Drevni nisu znali da su vukovi saloni šume, ali nisu odmah shvatili da se vučje mladunče može ukrotiti, uzgajati i koristiti za lov. Nisu vidjeli nikakvu praktičnu korist od vukova, stoga su vukovi u njihovim očima bili apsolutno tuđi za ljudski svijet. Stranac znači neprijatelja.
Ali, paradoksalno, vuk se u bajkama ne pojavljuje uvijek kao negativan lik. Pa čak i takve poznate priče iz djetinjstva kao što su "Vuk i sedmero djece" i "Crvenkapica" nisu toliko izravne kako bi se moglo činiti.
Vukova dualnost
Ako je u bajkama o životinjama slika vuka manje-više jednoznačna - okrutni, ali nije obdaren inteligencijom, razbojnik, tada u bajkama o ljudima vuk često djeluje kao čarobni pomoćnik. Radi se o tako nevjerojatnom vuku kojeg A. S. Puškin spominje u pjesmi "Ruslan i Ljudmila":
„U tamnici princeza tuguje, A smeđi vuk je vjerno služi."
U bajci "Ivan Carević i sivi vuk" vuk je taj koji junaku priskače u pomoć i ovdje ga se više ne može nazvati negativnim likom.
Dvojnost folklorne slike vuka postaje još očitija ako prijeđemo granice same bajke i sliku pogledamo u širem mitološkom kontekstu.
Izuzetna je u tom pogledu poznata bilježnica od brezove kore novgorodskog dječaka Onfima, koja je otvorila veo tajne nad unutarnjim svijetom djeteta iz srednjovjekovne Rusije. Crteži u ovoj bilježnici utjelovljuju uobičajene dječačke snove o podvizima i vojnoj slavi. Ali jedan crtež izaziva zbunjenost: četveronožno stvorenje u kojem se pogađa vuk, a pored njega je natpis - "Ja sam zvijer". Ako se dječak identificirao s vukodlakom, tada taj lik u njegovim očima nije bio negativan.
U "Lažu Igorove pukovnije" spominje se Vseslav, polocki knez, koji je "kao noć vukao kao vuk". Malo je vjerojatno da je ovo figurativni književni izraz: kronike spominju da je ovog princa "majka rodila od čaranja", a autor "Lay …" mogao je takvu osobu pripisati vukodlaku.
Vukodlak je stvorenje koje pripada i svijetu ljudi i svijetu divlje prirode, koje se za drevne ljude poistovjećivalo s onim svijetom. Vuk je, kao što je već spomenuto, zbog svoje posebne "neobičnosti" za čovjeka idealan izraz ovog svijeta. Njegov se izgled mora usvojiti da bi se uključio u drugi svijet. Stoga je pomicanje oblika (izvorno vrsta čarobne prakse) povezano s izgledom vuka.
Tako se vuk pretvara u posrednika između ljudskog i drugog svijeta. Takav je posrednik neophodan osobi koja ide na "drugi svijet" radi ceremonije inicijacije. Mnogi motivi iz bajke potječu iz ovog obreda, uključujući motiv "teških zadataka". U tom svjetlu postaje jasno porijeklo nevjerojatnog pomoćnika magije vuka.
Priča o vuku koji guta junake bajke također se može vratiti na obred prelaska. Kao što znate, koze koje je vuk progutao u finalu sigurno se vraćaju svojoj majci-jarcu. A ovo uopće nije lažni „sretni kraj“zalijepljen za bajku kako djeca ne bi plakala. Tinejdžeri koji su odlazili u "kraljevstvo mrtvih" na obred prelaska, u većini slučajeva, također su se sretno vraćali u selo. Među mnogim su primitivnim narodima etnografi promatrali kolibe u kojima se održavao ritual, izgrađene u obliku životinjske glave. Ova je životinja kao da je "progutala" inicirane. Vjerojatno su slični običaji postojali među praslavenskim narodima. Vuk koji guta, a zatim pušta junake priče, daleki je odjek takvih običaja.
Vuk u ruskim bajkama i općenito u ruskom folkloru dvojaki je lik, koji se ne može nedvosmisleno nazvati pozitivnim ili negativnim. Ova dvojnost povezana je sa starinom slike koja je ukorijenjena u pogansko doba.
